Večeras sam izašao u grad, i obišao sam većinu onih napucanih velikih klubova, sa par drugova, i baš smo ostali dugo.Provodili smo vrijeme u tim bučnim mjestima, a pošto sam inače ljubitelj malo naprednije muzike,večeras sam se posebno smorio. Pošto su baš većinu vremena na većini mijesta puštali tako posebno odvratan tubofolk, nisam mogao da budem posebno raspoložen, pogotovo ne za kakve nevaljale poduhvate... Tako sam jednostavno, onako pasivno, pustio mozak da mi odluta kud mu volja. Kako sam blejao, počeo sam da primjećujem (jer sam pokušao da isključim sve ostalo) konobare i barmene. Tada sam ušao u svoj jebeni anarho-sindikalistički fazon i počeo da razmišljam o proizvodnom procesu koji se odvija nama pred nosom, svakog vikenda -- inače, stvari koje nikada ne primjećujete. Pomislio sam za trenutak: ”jebote, zamisli da radiš ovdje!” Znam da je posla malo, da je nezaposlene populacije dvije petine a da je bakšiš dobar, ali opet... nešto tu smrdi i svjestan sam toga.

Rad u uslužnoj industriji je jedan od najmizernijih načina za preživljavanje, jedno od najgorih mjesta gdje čovjek može da prodaje svoje sate i energiju. Još od pedesetih godina prošlog vijeka uslužni sektor se potpuno svojom organizacijom proizvodnje poistovjetio sa proizvodnom industrijom i mentalitetom pokretne trake. Restorani, kafići, klubovi, konobe, brza hrana, za nas su možda mjesta gdje možemo da se opustimo i potpuno nesmetano izgubimo vrijeme -- ali za ljude koji rade - uh! -- to su monstrouzne mašine za rapidno ispumpavanje viška vrijednosti. Zamislite da svaku noć morate da provedete od 19 do 05 časova na mjestu gdje morate da date maksismum svoje koncentracije, živaca i energije. Provlačite se kroz gomilu nadrkanih i oznojenih gostiju sa tacnom u ruci na kojoj se nalazi petnaest porudžbi koje ste morali prethodno da zapamtite, i tako svaki isti jebeni krug koji napravite, morate pamtiti porudžbe, preračunavati naplatu, gurati se sa gostima i praviti se fini. Dok je gostima koji plešu i piju (ili samo stoje) prijatna vrućina, vi ste znojni na svakom mogućem mjestu na tijelu, dok vas guši dim i smrad od isparavanja znoja. Dok se gurate tamo-ovamo i trudite se da se ne sudarate sa svojim radim kolegama, u pozadini slušate istu muziku svaki jebeni četvrti sat i tako svaki dan, svaki vikend, mjesecima, non stop u krug. Meni koji sam tri puta čuo istu pjesmu došlo mi je odjednom da se pokupim i odem kući. Zamislite kako je njima. Sve je uvijek isto. Skidaš po ko zna koji put isti čep sa pivske boce otvaračem koji te žulja u džepu, uslužuješ konstantno iste goste i lica koja ti se neprestano ponavljaju, slušaš po dvadeset i peti put ove sedmice ”AAAAA socaaa”... A naježim se od ove posljednje pomisli. Ako bi tu curu morao da slušam na radnom mjestu toliko puta, možda bih odlučio da crknem od gladi!