Dugo su se članice EU-a borile za Lisabonski sporazum, ali samo sto dana nakon stupanja na snagu, polako se trijezne glave, nestaje oduševljenje. Za mnoge Lisabonski sporazum već sada ima gorke posljedice. Nedavno je Michael Froman boraveći u Bruxellesu kao posebni izaslanik američkog predsjednika Obame, u krugu stalnih predstavnika zemalja članica EU-a postavio vrlo jasno pitanje: Nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, da li je donošenje odluka sada postalo jednostavnije?

Evropski diplomati počeli su se izvlačiti, niko nije htio dati jasan, pozitivan odgovor. Samo nekoliko dana nakon tog sastanka, predsjednik Obama je otkazao svoj dolazak na summit EU-SAD, predviđen za maj. Možda je ovaj primjer previše slikovit, ali činjenica je sljedeća: Evropska unija je dobila svoj proslavljeni i toliko željeni Lisabonski sporazum, ali Unija nije postala niti malo jednostavnija. Godinama se pregovaralo, a cilj je bio Evropu učiniti odlučnijom, demokratičnijom od ostatka svijeta.

I sada, samo tri mjeseca nakon stupanja na snagu Sporazuma, nestalo je oduševljenje. Evropska komisija pod vodstvom predsjednika Barrosa, zatim Evropsko vijeća, ali i Evropski parlament, sve tri institucije vode bitku za moć, utjecaj i raspodjelu uloga. Trenutno prolazimo fazu testiranja, komentiraju politički promatrači dodajući kako je mnogo toga što se promijenilo potcijenjeno. Ova faza testiranja mogla bi trajati godinu do čak tri godine, smatra šef evropskih zelenih Cohn-Bendit.

Niko nije bio spreman na ovako nešto. Sredinom decembra prošle godine njemačka kancelarka Merkel bila je uvjerena da će se sada EU posvetiti velikim političkim izazovima. Lisabonski sporazum samo kao puka želja? Uistinu, za Evropsku uniju je počelo novo doba, doba bavljenja samom sobom, institucije su odjednom jedna protiv druge, svaka tvrdi da upravo ona ima sada više utjecaja u Evropi. Postepeno se otkrivaju gubitnici. Prvi su bili ministri vanjskih poslova.

Za razliku od prije tri mjeseca, šefovi diplomatija više ne smiju učestvovati na sastancima na vrhu. Evropskom vijeću trebalo je samo nekoliko minuta da donese takvu odluku. "Mnogi ministri vanjskih poslova srčano su se zalagali za Lisabonski sporazum, ali očito ga nisu dobro pročitali", s podsmijehom glase briselski komentari. Idući gubitnik je José Luis Zapatero, premijer Španije, zemlje koja u prvoj polovini ove godine predsjedava Evropskom unijom.

Kao i njegove kolege, premijeri zemalja koje su prije Španije predsjedavale Unijom, i Zapatero je imao velike planove. Međutim, o načinu rada Evropskog vijeća sada više ne odlučuje Zapatero već stalni predsjednik Evropske unije Herman Van Rompuy koji predsjedava svim summitima. Otkazivanje dolaska Obame na summit u Madrid bilo je neugodno prije svega za Zapatera, jer je on taj termin već najavio, a da još nije imao službeni pristanak američke strane o dolasku Obame.

Zapatero je čak 11. februara na vanrednom sastanku na vrhu s ostala 24 premijera morao čekati da Merkel i Sarkozy postignu dogovor s grčkim premijerom Papandreouom o solidarnosti Unije s Grcima. U javnim nastupima u ime EU-a Zapatero se ne pojavljuje, već Van Rompuy i Barroso. Međutim, između Barrosa i Van Rompuyja, dakle između Komisije i Vijeća, vodi se prava bitka za moć i prevlast. U posljednjih nekoliko godina "Mister Europa" bio je Barroso i sada s Van Rompuyjom dobija konkurenciju.

Zasad Barroso ne čini ništa da bi oduzeo pažnju koju trenutno uživa Van Rompuy. Međutim, na velikom slavlju evropske demohrićanske i konzervativne stranačke porodice (EPP) Barroso je bio u centru pažnje. Održao je govor na čijem je koncu uzviknuo "Viva Europa". Još pola sata nakon govora, Barroso se nalazio na pozornici i pozirao fotografima i kamerama, odgovarao na pitanja novinara, dok se Van Rompuy nalazio u pozadini okružen nekolicinom posjetitelja, a kamerama ljubazno pokazao put u drugom smjeru.

Pri tome Van Rompy, belgijski katolik i pomalo asketski u nastupu, sistematski širi svoj utjecaj. Opis njegovog radnog mjesta sadrži samo nekoliko rečenica, ali one su zapisane u Lisabonskom sporazumu. Koliko Rompuy možda ostavlja blijed dojam, toliko ostavlja snažniji dojam u manjim krugovima. Bio je briljantan, izjavio je jedan ministar vanjskih poslova nakon susreta s Van Rompuyjom. Van Rompuy i njegova ekipa još uvijek se ne osjećaju "kao kod kuće" u zdanju Evropskog vijeća.

Na vratima nema još niti oznaka, sve se renovira. Barrosovi službenici nisu imali prethodnika pa nisu niti naslijedili brdo materijala. Van Rompuy je počeo davati prve radne naloge svom osoblju koje čini 3.500 saradnika. Van Rompuy svjestan je kako ima podršku šefova država i vlada, dok Barroso više nije siguran u podršku svoje politike. Naime, Barroso se kod šefova država i vlada dodvoravao samo do onog trenutka kada je dobio drugi mandat predsjednika Komisije.

Sada, odjednom Barroso otkriva svoju "ljubav“ prema Evropskom parlamentu. Ovaj portugalski političar je pak sklopio savez koji bi mogao imati kobne posljedice. Kako bi dobio potvrdu za svoju novu Komisiju, Evropski parlament je od Barrosa dobio ne samo neku vrstu inicijalnog prava već i punu transparentnost u slučajevima kršenja sporazuma te učestvovanje u pripremi međunarodnih sporazuma. Barroso je otišao "predaleko“, reći će mnogi. Bit će tu još velikih sukoba i problema sa šefovima država i vlada, izjavio je jedan ministar za evropska pitanja.

Vlade već sada optužuju Evropsku komisiju kako nedovoljno sarađuje oko sastava Evropske diplomatske službe. Ovu službu trebala bi koordinirati Catherine Ashton, nova ministrica vanjskih poslova Unije. Međutim, u Vijeću ministara vanjskih poslova šefovi diplomatija doživljavaju Ashton, prije svega, kao predstavnicu Evropske komisije. Ministri nisu skrivali svoju ljutnju kada su doznali da je Ashton za novog ambasadora EU-a u Washingtonu odredila João Vale de Almeidu, bliskog saradnika Josea Manuela Barrosa.

Poslužila se trikom, jer je pozicija bila sloboda još prije stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma - i time je Komisija prešla preko suodlučivanja Vijeća. Neposredno prije toga, oko 50 ureda Evropske komisije koji se nalaze širom svijeta postali su predstavništva EU-a. O tome nisu ništa znale zemlje članice. Sada je počeo i sukob između zemalja članica i Evropskog parlamenta. Prvi sukob je odbijanje sporazuma oko Swifta kojim Komisija i zemlje članice žele ozakoniti prepuštanje bankovnih podataka SAD-u u svrhu borbe protiv terorizma.

"Vijeće je mislilo da ćemo reagirati kao uvijek", rekao je šef evropskih zelenih. Međutim, u Evropskom parlamentu jedan odbor za drugim shvaća da sada ima mogućnost blokiranja, ali i mogućnost suodlučivanja. Zemlje članice zapravo nemaju mogućnosti vršenja pritiska na Evropski parlament, pa nije ništa čudno što se sada Parlamentu dodvorava Barroso. Prije sedam dana na velikoj fešti evropskih pučana Barroso je izjavio kako kod 99 posto svih odluka EU-a sada mora pristati i Evropski parlament. Što to sada znači? Kuca li sada srce Evrope u Parlamentu?

"Njegova je namjera da srce Evrope postane Evropsko vijeće", poručuje ambasador jedne članice. Zbog toga je i zastupanje EU-a prema vani postalo još složenije. Pored Barrosa i nekoliko šefova država i vlada ubuduće će na summitima grupe zemalja G20 učestvovati i Van Rompuy. Za razliku od nes(p)retnog Sporazuma iz Nice iz 2000. godine, niko u Bruxellesu ne vidi priliku započeti novu raspravu o Evropskom ustavu, odnosno novom sporazumu. Sporna pitanja postepeno će se pojasniti na primjerima donošenja konkretnih odluka. Od 1. decembra 2009. šefovi država i vlada 27 članica EU-a okupljeni su u Evropskom vijeću kao zasebnoj instituciji koju vodi Herman Van Rompuy. On je izabrani stalni predsjednik.

U Lisabonskom sporazumu nije određeno kada Van Rompuy, a kada predsjednik Komisije Barroso Evropsku uniju predstavljaju prema vani. Evropski parlament dobio je još 40 područja politike u kojima ima pravo suodlučivanja. To znači da Parlament i kvalificirana većina zemalja članica moraju prihvatiti određene prijedloge. Najvažnija novost je da se odluke za unutrašnju politiku i pravosuđe donose većinskom odlukom te da pojedine države više ne mogu uložiti veto. Diplomatsku službu Evropske unije čine zajednički Vijeće i Komisija. Iza kulisa vode se žestoke borbe oko funkcija. Odgovorna za evropsku diplomatsku službu je visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton koja već sedmicama vodi teške sukobe s ministrima vanjskih poslova zemalja članica. (DW)